Jedan od najtežih, ako ne i najteži, poraz doživio je Željezničar u subotu. 0-8, 218 minusa, 5-19 u setovima i tek 3296 srušenih čunjeva – pravi debakl kakav se ne pamti na domaćim stazama. „Krivac“ je zagrebačka Grmoščica, a uzroka te razloga za takav ishod je mnogo. Kada se gledaju konačne brojke, Grmoščica je srušila visokih 3514, najviše što je ijedna ekipa ove jeseni oborila u Čakovcu te bi kraj takvog rezultata Željezničar i u idealnim uvjetima teško parirao. Doduše, možda bi tada drugačiji tijek utakmice i pritisak učinio svoje pa bi gostima koji puta i zadrhtala ruka, ali nećemo o tome nagađati. Okrenimo se onome što se doista dešavalo.
Željezničaru se pred ovu utakmicu poklopilo puno negativnih faktora – Franjo Gosarić bio je spriječen, Ninoslav Mikac zadobio je tokom tjedna ozljedu na radu, Zoran Jagić se probudio sa 38C, a otac mu Stjepan je već ionako dulje vremena izvan stroja. Tako je Željo na raspolaganju imao tek tri zdrava igrača, jedva pola momčadi. I to je na naplatu stiglo odmah u prvom paru u kojem je trener Žinić krajnje neracionalno postavio i Jagića i Mikaca – obojicu koji su jedva stajali na nogama. Postignuti rezultati pratili su zdravstveno stanje kuglača, Zagrepčani su uslijed toga igrali opuštenije te je Željo već na samom startu gubio sa 0-2 i 164 razlike čime je utakmica bila praktično već odlučena. Ninoslava Mikaca (264) je na polovici igre, a trebalo je to biti i puno ranije, posebno što je i sam igrač otvoreno govorio kako ne može, zamijenio Luka Štrukelj (263), dok se Zoran Jagić (506) morao mučiti do kraja, iako za to objektivno nije bilo rezona kraj zdrave rezerve na tribinama. Vladimir Galjanić (613) i Branko Šebalj (584) bili su ti koji su Grmoščici donijeli nedostižnu prednost.
Kakva takva nada da se eventualno kroz preostala četiri duela uspije doći do remija vrlo je kratko trajala. Predrag Turk krenuo je furiozno (172), ostvario odličan učinak od 603 čunja, ali je od Tonkovića (586) izgubio poen na setove. Bojan Košak (580) počinje davati naznake povratka u formu i odradio je jedan vrlo dobar nastup, no Milan Uzelac (598) imao je odgovor na svaku Košakovu prijetnju.
Do kraja utakmice – revija. Tomislav Tvarog (547) uslijed lošeg početka i kraja (124+122) nije mogao ništa Špiljaru (592) pa su najbliži počasnom poenu bili Željezničarovi kllinci. Matija Vikert ubilježio je možda čak i jedinstvenu pojavu – unutar iste polusezone nastupio je u čak tri ranga natjecanja – za čakovečki Željo 2 igra treću ligu sjever, u prvoj momčadi dobio je priliku pokazati se u prvoj ligi, a kao dvojno registriran nastupa i u 2. ligi Centar za zagrebački Medvedgrad. S obzirom na takve mogućnosti koje mu klub pruža, apsolutno nema razloga da u igru uđe demotiviran (?!?) pa makar mu unaprijed bilo najavljeno da će minutažu podijeliti sa svojim suigračem (što se doduše od strane struke moglo i „taktičnije“ napraviti). Pristup je adekvatno bio popraćen učinkom – umjesto da jednim klasnim nastupom izbije argument treneru za zamjenu, on mu je sa razočaravajućih 249 samo dao dodatnog povoda. A debi je izvrsno iskoristio najmlađi, šesnaestgodišnji Igor Kolarić, srušivši 284, osvojivši oba seta u kojima je igrao (od ostalih suigrača nitko više od jednog) te je umalo preokrenuo -20 koje je naslijedio. Na kraju kombinacija Mađar-Nemet ipak nisu dali ni utješni poen (533-541).
Ranije nego ikada, polusezona je za Željo završena. Omjer od 3-8 donio je desetu poziciju, do željenog osmog mjesta udaljenost je tek dva boda, ali isto tako su i tek bod iznad vode. Na pola puta – prolazna ocjena. Dobile su se domaće utakmice koje su se morale (Zadar, Velebit, Poštar), propuštale se izgledne prilike u gostima (Kandit, Medveščak, Osijek i posebice Novska). S pobjedom više bila bi ovo puno bezbrižnija pauza, međutim optimizam je realan pod uvjetom da ekipa bude zdrava jer će u nastavku ipak imati mrvicu lakši raspored. Jedino što kuglači neće moći u potpunosti se prepustiti blagdanskih užicima (za stolom) jer nastavak kreće već početkom siječnja, 09.01., kada u Čakovec stiže splitski Mertojak.