O klubu kroz povijest

KK „Željezničar“ izniknuo je iz bivše kuglačke sekcije sportskog društva „Željezničar“ Čakovec koje je djelovalo od 1964. godina.

70-tih godina sekcija prestaje djelovati, te ostaju samo nogometni i kuglački klub. Kao samostalni kuglački klub “Željezničar” Čakovec službenoje oformljen 11.02.1977. godine, no budući da se čak godinu dana čekala pismena dozvola za rad od strane SJS Čakovec, kao službenu godinu osnutka uzimamo 1978. Za prvog predsjednika izabran je Josip Gavez, tajnikom je imenovan Dragutin Ceilinger, a kao kapetan momčadi postavljen je Franjo Fekonja – Deda. Uz njh među osnivačima  treba istaknuti Zlatka Fekonju i Mladena Juranka, dok su ostali istaknuti članovi toga vremena Josip Bistrović,  Branko Zdolec, Danijel Marciuš, Pavao Boj, Franjo Hrkač, Franjo Tišlarić i Ivan Dud. Te iste, 1978.g, “Željezničaru” pristupa i Anđelko Crnčec čiji će angažman kako u klubu tako i u cjelokupnom međimurskom kuglanju biti nezamjenjiv sve do danas.

U početku klub prvenstveno egzistira u svrhu rekreacije željezničara kolodvora Čakovec i Radionice željezničkih vagona,Čakovec. Izvor prihoda u to vrijeme su članarine kuglača, ali i doprinosi podupirajućih članova. Naime, tada je vrijedilo pravilo da su svi zaposleni na željezničkom kolodvoru Čakovec kao i Radionici željezničkih vozila Čakovec, a njih je bilo preko 400, podupirajući članovi kluba koji su od svoje plaće izdvajali 1-10 dinara za naš klub.

1982. godine osnovana je i ženska ekipa unutar kluba koja je djelovala 8g. Njezinim najvećim uspjehom smatra se naslov viceprvakinje Međimurja Mirjane Šafarić 1987. Tada je izabrana i u međimursku reprezenatciju koja je igrala prijateljsku utakmicu protiv ženske ekipe “Uniona” za koje je kao gošća nastupala i tadašnja svjetska prvakinja Madžarka Marika Nagy. Gašenje ženske ekipe vezano je uz raspad ostalih međimurskih ženskih klubova, kao i prinovama i obavezana unutar mladih obitelji.

Muški dio kluba, predvođeni trenerom Zlatkom Fekonjom, početkom 80tih godina sudjeluje u prijateljskom četveroboju željezničarskih klubova iz Varaždina, Koprivnice, Čakovca te Lokomotive iz Maribora, a nastupaju i na mnogobrojnim turnirima koji su se na lakolanoj razini u to doba organizirali povodom raznih državnih praznika.

1984. jedna je od prelomnih godina u razvoju kluba. Kroz rekreativnu masovnost stvorila se jezgra kvalitetnih željezničara sportaša koji su željeli prerasti rekreativno bavljenje sportom i započeti aktivni natjecateljski rad te se klub prestrojava i počinje funkcionirati na način na koji manje više funkcionira i danas, a to je kao ozbiljan kuglački klub sa natjecateljskim afinitetima.

Nakon što su nekoliko godina osvajali u pravilu titulu viceprvaka Međimurja, a jednom bili i treći, odlučili su pojačati igrački kadar i dovesti nobog trenera. Taj potez isplatio im se 1987.g kada “Željezničar” bilježi prvi veliki uspjeh. Pod vodstvom Adolfa Peršaka kao trenera Branko Knez, Predrag Turk, Zvonimir Plevnjak, Stjepan Blažek, Mladen Kovač, Zlatko Balent, Ladislav Rajher, Dragutin Ceilinger, Dragutin Trstoglavec, Zlatko Fekonja i Anđelko Crnčec osvojili su naslov prvaka “Međimurske lige” ispred “Bratstva” iz Kotoribe.

Sa gotovo identičnim sastavom i trenerom klub se zatim u predratnom razdoblju natječe u Ligi Zajednice općina Varaždin gdje su 1990.godine, nakon majstorice u Varaždinskim Toplicama protiv čakovečkog “Uniona”, postali i prvaci.

U ratnom vremenu nije bilo organiziranih službenih ligaških natjecanja pa se radi održavanja kontinuiteta igre klub takmiči u tzv. Ligi mira zajedno sa svim klubovima sjeverozapadne Hrvatske. Trener kluba tada je bio Stjepan Vuk.

Smirivanjem ratne situacije formiraju se lige samostalne Hrvatske a naš klub uvršten je u 4.HKL sjever. Josip Radmanić, Stjepan Vuk, Predrag Turk, Anđelko Crnčec, Branko Knez, Dragutin Ceilinger i Stjepan Blažek kao trener i igrač suvereno pobjeđuju u tom rangu 1992.g i ostvaruju plasman u 3.HKL sjever.

U toj ligi kao i nakon reorganizacije i prelaska  u 2. hrvatsku ligu (treći rang državnih natjecanja – ispod 1. A i 1. B lige) klub u pravilu zauzima svoje mjesto u gornjoj polovici tablice.

Najbolja faza djelovanja kluba, kako organizacijski tako i rezultatski, počinje prelaskom u novi milenij.

Od sezone 2003./04. sustav natjecanja je promijenjen, stvorena je jedinstvena 1. liga i 5 drugih liga, te se klub sad natječe u 2. ligi sjever, gdje je, s izuzetkom 2004.g kada su u posljednjim kolima spasili svoje mjesto u ligi, uvijek u samom vrhu tablice.

Danas u sklopu kluba djeluju dvije ekipe.

1. momčad je u sezoni 2008./2009. osvajanjem prvog mjesta u prvenstvu 2.HKL sjever stekla pravo sudjelovanja na kvalifikacijama za najviši državni rang natjecanja. A oni ne samo da su sudjelovali, već su tokom vikenda 18. i 19. travnja 2009. ispisali najblistavije retke u tridesetogodišnjoj povijesti kluba. U svomeprvom pokušaju KK Željezničar Čakovec se kao pobjednik kvalifikacijaplasirao u 1.HKL, jednu od najjačih europskih kuglačkih liga. Pod vodstvom trenera i “vizionara” Anđelka Crnčeca najzaslužniji za ovo ostvarenje su svakako sami igrači koje predvodi kapetan Predrag Turk, a zatim slijede najbolji igrač 2.HKL sjever Rajmond Pokrivač i njegovi pratitelji Stjepan Jagić te Bojan Plevnjak. Odlični i uvijek pouzdani Ivica Punčikar i Bojan Košak te Ninoslav Mikac, igrač na kojeg se u svakom trenu može osloniti.

A suprotno predviđanjima svih “poznavatelja” kuglanja, u 1.HKL nismo plesali samo jedno ljeto. Iako nismo bili u mogućnosti pojačati se nekim zvučnim imenom, ekipa kojoj su se pridružili tek Ivan Pigac i Mladen Vresk odigrala je još jednu sezonu za pamćenje i u svojoj debitantskoj godini mnogim pobjedama, među kojima su bile i one koje su znatno odjeknule u kuglačkom svijetu, zadobili su respekt i onih sumnjičavih.

Pozicija na kraju sezone 2009./2010. kada je osvojeno 7.mjesto u 1.HKL teško će se više ponoviti u dogledno vrijeme.

U našoj drugoj sezoni među prvoligašima,  2010./2011., nismo nažalost uspjeli zadržati taj status. Razni su faktori kumovali takvom raspletu. Nepovoljan raspored na startu prvenstva generirao je početni zaostatak kojeg se onda pod pritiskom do kraja više nije moglo anulirati. Kada tome pridodamo da se u ključnim utakmicama uslijed poslovnih obaveza nije uvijek moglo računati na sve igrače (Turk, Punčikar), konačan ishod nije neočekivan.

Unatoč tome, Željezničar je svoju prvoligašku avanturu okončao na dostojanstven način sa nekoliko upečatljivih partija koje su rezultirale sa ukupno 5 pobjeda te barem još nekoliko atraktivnih utakmica od kojih je posebno dojmljiva bila ona kada se Zadar u punoj snazi kroz Čakovec provukao za svega 2 čunja. Iako je pozicija na tablici doduše bila posljednja, spas je izbjegao za samo 3 boda.

Ljeto i jesen 2011. donijeli su veliku reorganizaciju, kako na stručno-tehničkom planu tako i na igračkom. Nakon niza godina na kormilu prve momčadi, Anđelko Crnčec je na vlastiti zahtjev preuzeo drugu momčad s ciljem da ih “ili nauči kuglati ili rastjera”, a njihov dotadašnji vođa, Ivan Rođak, izrazio je želju za prelazak u Prosvjetar.

Mjesto glavnog trenera u klubu povjereno je Krunoslavu Baksi koji je dobio nezahvalan zadatak upravljanja posve novom momčadi. Naime, nakon što je propao još jedan pokušaj stvaranja jake i stabilne međimurske momčadi unutar koje bi bila koncentrirana sva kvaliteta našeg zavičaja, klub su napustili Ninoslav Mikac, Rajmond Pokrivač, Mladen Vresk te još nešto ranije Ivan Pigac, dok je Igor Maček uzeo sezonu predaha. Kad se tome pridoda još i odsutnost Ivice Punčikara koji je bio prisiljen otići u inozemstvo, u ekipi su nastali “krateri” koje nije bilo lako popuniti.

I tu je vodstvo napravilo odličan potez davši priliku najmlađima. Početna skepsa nad mogućnostima ekipe u kojoj su u prvi plan gurnuti mladići koji još ni ne znaju što je žileta brzo se rasplinula. Uz nositelje Predraga Turka, Bojana Košaka i Bojana Plevnjaka, utakmice su počeli odigravati proizvodi vlastitog inkubatora – eksplodirao je Luka Štrukelj, Denis Košak je pobjeđivao najteže protivnike, doprinijeli su i Nikola Turk, Matija Vikert, Zvonimir Turk te Goran Vrček, a znatno je uozbiljio svoj pristup i Zvonimir Žinić. Oni su praktično paralelno nastupali za obje momčadi kluba te su iznijeli glavni teret sezone što se tiče količine utakmica u nogama. Takva orijentacija na mlade honorirana je na kraju prvenstva ne samo njihovim napretkom već i osvajanjem treće pozicije u 2.HKL-S što se na početku činilo kao znanstvena fantastika.

U novu sezonu, 2012./2013. ponovo se ulazi s redizajniranim kadrom. Klub su definitivno napustili igrači koji su dosadašnju cijelu karijeru proveli u njemu – Bojan Plevnjak i Igor Maček, a kao zamjene su stigli Mladen Grašić, Nebojša Žnidarić i povratnik u klub Andrija Crnčec. Iako su predviđanja bila da kadar vrijedi sredinu tablice, ambicije su ostale nepromijenjene – pokušati se boriti za sam vrh, uz davanje prilike za dodatno poboljšanje onima koji bi klub trebali predstavljati i u budućnosti.

Jesenski dio protekao je u turbuletnim zbivanjima – od pobjede za „zelenim stolom“, preko crnog niza poraza u studenom i organizacijskih propusta u vidu preklapanju utakmica obiju momčadi do loših taktičkih postava te pogrešnog odabira igrača za pojedine susrete. Pozitivan iskorak počinje sa postavljenjem novog stručnog vođe, Zvonimira Žinića, koji na neformalnom vatrenom krštenju u Sisku upisuje pobjedu, a zatim pred samo Silvestrovo aklamacijom i službeno biva ustoličen za trenera najbolje ekipe kluba. Svojim pristupom i angažiranošću, sustavnim analiziranjem kako vlastitog rostera tako i protivnika, Žinić pokazuje iznimnu uspješnost u postavljanju i vođenju momčadi.

Na terenu dominira Bojan Košak kao seniorski viceprvak države, prvi klupski igrač koji je odjenuo seniorski reprezentativni dres, a uz to i najbolji igrač lige. U stopu ga prati kapetan Predrag Turk sa raritetnim uspjehom u vidu stopostotnog učinka u duelima tokom cijele ligaške sezone (22 osvojena poena u isto toliko kola). Kao treća karika u ekipi, sve utakmice odigrava i Andrija Crnčec, dok Goran Vrček iza sebe ima prvu pravu drugoligašku sezonu sa 22 starta. Nove akvizicije (Grašić i Žnidarić) veći dio godine „pate“ od privikavanja na novo okruženje pa su rezultati nešto niži, ali se zato tokom veljače ukazao šesnaestogodišnji Matija Vikert koji u naredna dva mjeseca osvaja svih sedam poena u utakmicama koje odigrava sa impresivnim gostujućim prosjekom od 570 drva, pobjeđujući pritom mnoge renomirane protivnike. Kruna njegove forme ogleda se u tituli državnog parovnog prvaka (U18) zajedno sa Denisom Košakom, a uz to osvajač je i brončanog državnog odličja u tandemu sa Stanislavom Štrukeljom te dolazi do osobne granice od 600 čunjeva.

Velikom serijom pobjeda protiv najtežih suparnika na njihovim kuglanama (Zanatlija SK i KT, Željezničar VŽ, Lepoglava) Željo posve neočekivano dva kola prije kraja preuzima čelnu poziciju na tablici, koju nažalost nije uspio zadržati već titulu prvaka u direktnom okršaju na Mladosti uslijed 3-5 poraza prepušta Bjelovaru. I dok je početkom 2013. vraćanje Međimurskog Kupa u svoje vitrine uzeto kao „normalni radni dan u uredu“, osvojeno drugo mjesto u ligaškom natjecanju u toj sezoni nadmašuje sva očekivanja i planove uoči iste, zbog čega svakako ovaj uspjeh spada u TOP 5 ekipnih ostvarenja tijekom 35 godišnje povijesti kluba.

Svoj doprinos u njemu su imali i Nikola Turk, povratnik nakon godina izbivanja Nikola Matoša, dvije utakmice odigrao je Franjo Božak dok je zbog spriječenosti studiranjem samo jednom nastupio Luka Štrukelj. Iako je kuglao u samo tri susreta, Denis Košak u pravilu je uvijek bio prva alternativa i nikada mu nije bilo teško od početka do kraja utakmice biti u neprekidnom zagrijavanju za slučaj da se ukaže potreba za izmjenom, što dočarava njegovu veću pripadnost momčadi nego što same brojke pokazuju.

Pred tradicionalno druženje u šumi Balogovec kojim se proslavlja završetak sezone, Željezničar je doživio svojevrstan šok jer je transfer zatražio Bojan Košak koji se odlučio ponovo okušati u prvoligaškim vodama braneći boje zagrebačke Grmoščice. Srećom, Željezničaru se poklopilo par situacija uslijed kojih kada podvuku crtu prelazni rok mogu označiti krajnje uspješnim. U klub su se vratila trojica igrača koji su već bili dio Željezničarovog jata u „zlatnim“ godinama ulaska među prvoligaše. Ninoslav Mikac iz Prosvjetara je prva akvizicija koji je trebao donijeti stabilnost prije svega na domaćem terenu. U zamjenu za njega, u suprotnom pravcu je u želji za standardnom minutažom otišao Franjo Božak. Mikacu se u Željezničaru pridružila i familija Jagić – Stjepan i Zoran koji su prepoznali ambiciozan projekt kakav im se u njihovom Varaždinu nije nudio. Stjepan Jagić pred pet je godina bio jedan od ključnih kuglača u tadašnjem pohodu čakovečke ekipe na elitni rang, a u karijeri je nastupao za prvoligaške klubove Bjelovar, Grmoščica i Medveščak. Zoran je također već papirnato bio u klubu na dvojnoj registraciji, no debi prve službene bačene kugle očekivao je tek u sezoni 2013./2014., a u svom životopisu iza njega su isto sezone u Grmoščici i Medveščaku.

Teško je bilo za očekivati da će bilo tko od pridošlica u potpunosti zamjeniti Košaka, ali nedvojbeno je da je klub dobio kvalitetan trojac koji iza sebe već ima iskustva sa najvišeg nivoa te će samim time bez dvojbe biti značajna pojačanja s kojima je Željezničar dobio širinu kadra sposobnog odigrati na 560+ što je u konačnici trebalo donijeti veće momčadske učinke i biti garancija nesavladivosti na stazama čakovečke Mladosti. Sa ovakvim rosterom plan je bio ponovo se ravnopravno upustiti u borbu za sam vrh, a u kojoj bi im najveći konkurent trebala biti Novska, uz već tradicionalne „prijetnje“ iz smjera Lepoglave te Zaboka.

Natjecateljski dio sezone 2013./2014. nije počeo prema zamislima jer je Željo već u drugom kolu doma izgubio od Novske, a nedugo potom i od Lepoglave vani te posebno šokantno od fenjeraša Koprivnice. Najdomljiviji dio jesenskog dijela bila je pobjeda protiv Željezničara Varaždin na kuglani Drava kojom prilikom je Željo srušio svoj gostujući ekipni rekord sa 3595 oborena čunja.

Po neuspješnoj polugodišnjoj epizodi u Grmoščici, za Božić se u klub vratio Bojan Košak te su adekvatno tome očekivanja bila da se bodovni minus za vodećima nadoknadi u prvih nekoliko kola nastavka prvenstva. I krenulo je prema zamislima – gostujuća pobjeda protiv Novske, domaća protiv Lepoglave i Željo je bio na bod do vrha. Međutim, već u narednom kolu došlo je do poraza u Bjelovaru protiv Sirele čime je prvenstvo izmaknulo iz ruku što je samo dodatno potvrđeno i gubitkom kod Zanatlije iz Kutine pa se Željo morao zadovoljiti trećim mjestom u ligi.

Pokušaj da se rezultatski spasi sezona bilo je kup natjecanje. Uz već rezerviran pehar za županijski naslov, Željo je u završnici regije izbacio prvoligaša Bjelovara da bi potom uz malo sreće u ždrijebu u 1/8 finala Kupa RH kao domaćin “pregazio” drugoligaša sa istoka, KK Pakrac. Vrhunac sezone svakako je bio četvrtfinalni ogled protiv Zaprešića gdje je Željo bio na kuglu do senzacije te mu je plasman na final-four Kupa, a samim time i plasman u međunarodna natjecanja dogodine, izmaknuo za svega dva čunja.

Iako su se ipak pojavile određene dodatne šanse za odlazak na NBC pokal u jesen 2014. godine, već uobičajena “kuhinja” HKSa progurala je na isti zagrebačke Medvjede.

Gledajući pojedinačno, Predrag Turk bio je drugi igrač lige, Ninoslav Mikac imao je najbolju sezonu života te je srušio svoj osobni rekord na pločama (625) baš kao i Andrija Crnčec (619). Uz to, Predrag Turk, Ninoslav Mikac i Stjepan Jagić sudjelovali su i na završnici pojedinačnog prvenstva države gdje je Turk zapeo u kvalifikacijama, Mikac sa 8. rezultatom iz istih dogurao do 1/8 finala, dok je Jagić senior stigao i korak dalje gdje je u 1/4 finalu uslijed zuba vremena i iscrpljenosti morao predati svoj meč. No, “Japica” je to obilato nadoknadio u konkurenciji među svojim vršnjacima gdje je postao viceprvak Hrvatske.

Pred sezonu 2014./2015. jezgra ekipe održana je na okupu, a kao pojačanja pridodani su Tomislav Tvarog te internacionalac Bojan Kuzma koji je pola godine vodio birokratsku bitku oko vlastite registracije. Za jedinog konkurenta u ligi označena je već tradicionalno Lepoglava.No Lepoglava je već nakon par kola posustala te je jedini pratitelj na opće čuđenje postao Zanatlija iz Siska. Međutim Željo je od prvog kola zasjeo na čelo i suvereno kroz cijelo prvenstvo držao primat u ligi zabilježivši veliki broj utakmica s maksimalnih 8-0. Bilo je doduše par prosklizavanja tokom zime, al pitanje prvaka nikad nije kompromitirano već je titula potvrđena dva kola prije kraja. K tome su igrači Željezničara postali i najbolji pojedinci lige – Zoran Jagić iznad svih, a do njega odmah Bojan Košak.

Kroz kvalifikacije koje su se sredinom travnja 2015. godine održavale na kuglani “Zagreb”, Željezničar je lakše od očekivanog ponovno dohvatio prvoligaški status pri čemu je Zoran Jagić bio prvo ime dvodnevnog natjecanja.

Sezona 2015./2016. počela je na najgori mogući način – tokom ljetnih mjeseci napustili su nas Branko Knez i ikona kluba Dragutin Ceilinger koji su izgubili ovozemaljsku bitku te su nas nadalje bodrili s neba, a mi smo ih se često prisjećali.

Klub nitko nije napustio, a pridobili smo hrpu kvalitetnih igrača, kako za 1. momčad (Franjo Gosarić) tako još i više za rezervnu ekipu u koju je stigao povratnik Goran Vrček povukavši sa sobom još dvojicu Varaždinaca – Luku Hojskog i Igora Kolarića, a pridodan je i Božidar Igrec.

Prvoligaško prvenstvo nije išlo glatko – izgubile su se neke domaće tekme koje je trebalo dobiti, a s druge strane u gostima se u mnogo navrata bilo blizu bodova koji su, s izuzetkom kod Poštara, redovito izmicali. Zbog planirane reorganizacije lige, za siguran opstanak trebalo je osvojiti 8.mjesto – dobar dio sezone smo ga i držali, zbog vlasitih propusta smo strepili do kraja, ali su nam srećom rezultati konkurencije išli na ruku te smo na kraju sa doduše tk sedam pobjeda (14 bodova) osigurali najviši rang i na narednu godinu.

Druga momčad počela je pozitivno šokirajuće – odmah u prvom kolu na gostovanju je pobjeđen kasniji prvak Podravka kojoj je to ujedno bio i jedini domaći poraz tokom sezone. Na jesen je bilo dosta turbulencija, i oscilacija od strane igrača i pomalo čudnih poteza struke pa je pozicija bila na sredini tablice. Međutim u zimskom dijelu ostvareno je deset pobjeda u nizu te je na kraju nakon 2009. godine ponovljena titula viceprvaka treće lige, a Matija Vikert je postao drugi igrač cijelog prvenstva.

Plodonosno je bilo i kroz mlađe dobne kategorije – Matija Vikert pojedinačni je juniorski viceprvak države u sprintu, dok je Igor Kolarić brončani. Zajedno pa su srebrni juniorski tandem Hrvatske. Nacionalnu broncu je u sprintu kod mlađih juniora uzeo nedisciplinirani Stanislav Štrukelj.

2. momčadsluži za školovanje kadeta i juniora te se natječe u 3.HKL sjever, gdje baš kao i stariji kolege ubire pokale i odličje za najbolje.

Klubima i svoju vlastitu školu kuglanja koja okuplja najmanje poletarcekoji se kroz ljetne kampove zainteresiraju za ovaj sport i požele se aktivno baviti njime.

Krajem prošlog stoljeća u klubu su uspješno u mlađim kategorijama nastupale čak i djevojčice.

Igrači kluba uspješno sudjeluju i osvajaju odličja zauzimajući visoka mjesta na svim ekipnim, parovnim i pojedinačnim prvenstvima u organizaciji Međimurskog kuglačkog saveza, Natjecateljske komisije Regije sjever kao i na svim državnim natjecanjima kroz sve dobne kategorije počevši od mališana do 9g, pa sve do veteranske dobi.Također klub tradicionalno učestvuje i na međunarodnim turnirima u Madžarskoj (Goscej kup – Zalaegerszeg), Sloveniji (Radenci, Slovenska Bistrica) te diljem Hrvatske.

O svim uspjesima kluba pročitajte ovdje . 

U radu kluba veliki problem predstavlja prostor za treniranje i natjecanje budući da u cijelom Međimurju postoji samo jedna aktivna kuglana s četiri staze, te na njoj treniraju svi klubovi u Međimurju. Time je prostor za još veći rad kluba bitno ograničen, anajlošije u svemu prolaze najmlađe kategorije sportaša kojima u pravilu ostaje najmanje vremena za treniranje. Hrvatske željeznice klubu ustupaju klupske prostorije u sklopu objekata oko kolodvora Čakovec. U prostorijama se održavaju sastanci i druženja, te se nalaze velike vitrine koje čuvaju uspome ne na brojne klupske uspjehe. Financijski klub najviše pomaže Grad Čakovec koji kroz Zajednicu sportskih udruga grada Čakovca mnogosredstava donira i „manjim“ sportovima, a i Zajednica udruga saveza i klubova Međimurske županije čini isto. Dio sredstava klub ostvaruje i kao član sportskog društva „Željezničar“ Varaždin. U budućnosti se nadamo izgradnji jošjedne kuglane s četiri staze što bi svim klubovima bitno olakšalo rad idonijelo bolju sportsku   budućnost.

Klub je dobitnik i brojnih priznanja .

2003. godineZajednica sportova Međimurske županije dodijelio je KK „Željezničar“ tradicionalnu športsku nagradu „Franjo Punčec“ za dugogodišnji kvalitetni rad.Godine 2004. klub je dobio i plaketu Grada Čakovca.

Dragutin Ceilinger je 2007. godine kao veliki i dugogodišnji sportaš i sportski radnik dobio najvišu županijsku nagradu u području sporta „Franjo Punčec“ za životno djelo.

2009. godine klub u sportskom smislu dobiva do sada najveće priznanje za svoje rezultate – od strane Zajednice sportskih udruga grada Čakovca proglašeni smo u konkurenciji brojnih klubova, među kojima i mnogih prvoligaša, za momčad godine.

Članovi kluba osim na treninzima i službenim nastupima druže se i na godišnjim okupljanima, bilo formalnim skupštinama kluba i pratećoj proslavi ili pa neformalno po feštama koje sami priređuju.

najdugovječniji predsjednik i blagajnica – Dragutin i Anica Ceilinger