1. momčad

Već dugi period momčad se s različitim uspjehom natječe u 2.HKL regije sjever. Posljednih godina nalaze se u samom vrhu i uvijek u borbi za prvaka. Nažalost ta zadnja stepenica im do sada bila nepremostiva prepreka pa su tako u dva navrata završavali kao viceprvaci lige, jednom su bili trećeplasirani i jednom četvrti.

Igrački kadar do sada su predstavljali igrači koji su u klubu gotovo od njegovog početka kao i izdanci vlastite škole kuglanja. Također momčad je pojačavana i igračima iz drugih nižerangiranih klubova sa međimurskog područja.

Sezona 2008./2009. označena je kao prelomnica i u njoj je postavljen jasan i ambiciozan cilj – osvajanje naslova prvaka te kroz kvalifikacije izboriti pravo sudjelovanja u najjačoj, 1.hrvatskoj kuglačkoj ligi dogodine. Zbog toga je i pri slaganju ekipe za tu sezonu pristupljeno nekim novim smjernicama. Uz postojeće kuglače koji su predstavljali vrlo kvalitetnu bazu, dovedeni su prekaljeni najbolji kuglači sa područja sjeverozapadne Hrvatske. Klubu je pristupio dugogodišnji član gradskog rivala Rajmond Pokrivač koji iza sebe ima i nekoliko sezona prvoligaškog statusa kao i iskustvo igranja u njemačkoj ligi. Radi se o igraču koji je stalno pri vrhu drugoligaškog pojedinačnog poretka, a nerijetko i na samom njegovom čelu te također koji ima i respektabilan broj nastupa i vrhunskih ostvarenja kako na regionalnim tako i državnim natjecanjima. Drugo veliko pojačanje je Stjepan Jagić koji je godinama nastupao u prvoligaškim klubovima “Grmoščica” iz Zagreba i “Bjelovar”. Da su procjene kod trgovine igrača bile ispravne dokazivalo se iz kola u kolu, da bi na kraju došla i potvrda u obliku osvajanja prvih mjesta u pojedinačnom poretku za igrača lige gdje su upravo novopridošli igrači zauzeli sam vrh. Rajmond Pokrivač je najbolji pojedinac cijele lige, a Stjepan Jagić odmah do njega. Trećim mjestom taj uspjeh upotpunio je Bojan Plevnjak.

Sve to za posljedicu je imalo postizanje najvećeg uspjeha u povijesti kluba – suvereno osvajanje naslova prvaka 2.HKL sjever. Iako je to bilo očito već i mnogo ranije, čak četiri kola prije kraja prvenstva šampanjac je otvoren nakon što je naslov i teoretski potvrđen, da bi do kraja natjecanja prednost se popela na čak 11 bodova pred prvim pratiteljem. Osim tog podatka, dominaciju u ligi dočarava i činjenica o tek 2 poraza i jednom remiju u 22 kola.

Kruna rezultata ove momčadi dogodila se tokom vikenda 18. i 19. travnja 2009. koji će ostati upisan u klupsku povijest najjsjajnijim slovima. U svome prvom pokušaju KK Željezničar Čakovec se kao pobjednik kvalifikacija plasirao u 1.HKL, jednu od najjačih europskih kuglačkih liga.

Pred premijernu avanturu u 1.HKL klub je napustio Stjepan Jagić, a dovedeni su Ivan Pigac i Mladen Vresk

A suprotno predviđanjima svih “poznavatelja” kuglanja, u 1.HKL nis mo plesali samo jedno ljeto. Iako nismo bili u mogućnosti pojačati se nekim zvučnim imenom, ekipa je odigrala još jednu sezonu za pamćenje i u svojoj debitantskoj godini mnogim pobjedama, među kojima su bile i one koje su znatno odjeknule u kuglačkom svijetu, zadobili su respekt i onih sumnjičavih.

Pozicija na kraju sezone 2009./2010. kada je osvojeno 7.mjesto u 1.HKL teško će se više ponoviti u dogledno vrijeme.

Da svi naši uspjesi nisu prošli nezapaženo dokazuje i priznanje za momčad 2009. godine koju smo dobili od strane Zajednice sportskih udruga grada Čakovca.

Sezona 2010./2011. bila je jedna od najtežih i to kako sa sportskog tako i financijskog aspekta. Teškim mukama zadržan je postojeći kadar kojem se priključio tek Dalibor Bodiš, nekadašnji juniorski reprezentativac, koji se nadao da će uspjeti u novoj sredini revitalizirati svoju karijeru.

U našoj drugoj sezoni među prvoligašima,  nismo nažalost uspjeli zadržati taj status. Razni su faktori kumovali takvom raspletu. Nepovoljan raspored na startu prvenstva generirao je početni zaostatak kojeg se onda pod pritiskom do kraja više nije moglo anulirati. Kada tome pridodamo da se u ključnim utakmicama uslijed poslovnih obaveza nije uvijek moglo računati na sve igrače (Turk, Punčikar), konačan ishod nije neočekivan.
Unatoč tome, Željezničar je svoju prvoligašku avanturu okončao na dostojanstven način sa nekoliko upečatljivih partija koje su rezultirale sa ukupno 5 pobjeda te barem još nekoliko atraktivnih utakmica od kojih je posebno dojmljiva bila ona kada se Zadar u punoj snazi kroz Čakovec provukao za svega 2 čunja. Iako je pozicija na tablici doduše bila posljednja, spas je izbjegao za samo 3 boda.

Ljeto i jesen 2011. donijeli su veliku reorganizaciju, kako na stručno-tehničkom planu tako i na igračkom. Nakon niza godina na kormilu prve momčadi, Anđelko Crnčec je na vlastiti zahtjev preuzeo drugu momčad s ciljem da ih “ili nauči kuglati ili rastjera”.

Mjesto glavnog trenera u klubu povjereno je Krunoslavu Baksi koji je dobio nezahvalan zadatak upravljanja posve novom momčadi. Naime, nakon što je propao još jedan pokušaj stvaranja jake i stabilne međimurske momčadi unutar koje bi bila koncentrirana sva kvaliteta našeg zavičaja, klub su napustili Ninoslav Mikac, Rajmond Pokrivač, Mladen Vresk te još nešto ranije Ivan Pigac, dok je Igor Maček uzeo sezonu predaha. Kad se tome pridoda još i odsutnost Ivice Punčikara koji je bio prisiljen otići u inozemstvo, u ekipi su nastali “krateri” koje nije bilo lako popuniti.

I tu je vodstvo napravilo odličan potez davši priliku najmlađima. Početna skepsa nad mogućnostima ekipe u kojoj su u prvi plan gurnuti mladići koji još ni ne znaju što je žileta brzo se rasplinula. Uz nositelje Predraga Turka, Bojana Košaka i Bojana Plevnjaka, utakmice su počeli odigravati proizvodi vlastitog inkubatora – eksplodirao je Luka Štrukelj, Denis Košak je pobjeđivao najteže protivnike, doprinijeli su i Nikola Turk, Matija Vikert, Zvonimir Turk te Goran Vrček, a znatno je uozbiljio svoj pristup i Zvonimir Žinić. Oni su praktično paralelno nastupali za obje momčadi kluba te su iznijeli glavni teret sezone što se tiče količine utakmica u nogama. Takva orijentacija na mlade honorirana je na kraju prvenstva ne samo njihovim napretkom već i osvajanjem treće pozicije u 2.HKL-S što se na početku činilo kao znanstvena fantastika.

U novu sezonu, 2012./2013. ponovo se ulazi s redizajniranim kadrom. Klub su definitivno napustili igrači koji su dosadašnju cijelu karijeru proveli u njemu – Bojan Plevnjak i Igor Maček, a kao zamjene su stigli Mladen Grašić, Nebojša Žnidarić i povratnik u klub Andrija Crnčec. Iako su predviđanja bila da kadar vrijedi sredinu tablice, ambicije su ostale nepromijenjene – pokušati se boriti za sam vrh, uz davanje prilike za dodatno poboljšanje onima koji bi klub trebali predstavljati i u budućnosti.

Jesenski dio protekao je u turbuletnim zbivanjima – od pobjede za „zelenim stolom“, preko crnog niza poraza u studenom i organizacijskih propusta u vidu preklapanju utakmica obiju momčadi do loših taktičkih postava te pogrešnog odabira igrača za pojedine susrete. Pozitivan iskorak počinje sa postavljenjem novog stručnog vođe, Zvonimira Žinića, koji na neformalnom vatrenom krštenju u Sisku upisuje pobjedu, a zatim pred samo Silvestrovo aklamacijom i službeno biva ustoličen za trenera najbolje ekipe kluba. Svojim pristupom i angažiranošću, sustavnim analiziranjem kako vlastitog rostera tako i protivnika, Žinić pokazuje iznimnu uspješnost u postavljanju i vođenju momčadi.

Na terenu dominira Bojan Košak kao seniorski viceprvak države, prvi klupski igrač koji je odjenuo seniorski reprezentativni dres, a uz to i najbolji igrač lige. U stopu ga prati kapetan Predrag Turk sa raritetnim uspjehom u vidu stopostotnog učinka u duelima tokom cijele ligaške sezone (22 osvojena poena u isto toliko kola). Kao treća karika u ekipi, sve utakmice odigrava i Andrija Crnčec, dok Goran Vrček iza sebe ima prvu pravu drugoligašku sezonu sa 22 starta. Nove akvizicije (Grašić i Žnidarić) veći dio godine „pate“ od privikavanja na novo okruženje pa su rezultati nešto niži, ali se zato tokom veljače ukazao šesnaestogodišnji Matija Vikert koji u naredna dva mjeseca osvaja svih sedam poena u utakmicama koje odigrava sa impresivnim gostujućim prosjekom od 570 drva, pobjeđujući pritom mnoge renomirane protivnike. Kruna njegove forme ogleda se u tituli državnog parovnog prvaka (U18) zajedno sa Denisom Košakom, a uz to osvajač je i brončanog državnog odličja u tandemu sa Stanislavom Štrukeljom te dolazi do osobne granice od 600 čunjeva.

Velikom serijom pobjeda protiv najtežih suparnika na njihovim kuglanama (Zanatlija SK i KT, Željezničar VŽ, Lepoglava) Željo posve neočekivano dva kola prije kraja preuzima čelnu poziciju na tablici, koju nažalost nije uspio zadržati već titulu prvaka u direktnom okršaju na Mladosti uslijed 3-5 poraza prepušta Bjelovaru. I dok je početkom 2013. vraćanje Međimurskog Kupa u svoje vitrine uzeto kao „normalni radni dan u uredu“, osvojeno drugo mjesto u ligaškom natjecanju u toj sezoni nadmašuje sva očekivanja i planove uoči iste, zbog čega svakako ovaj uspjeh spada u TOP 5 ekipnih ostvarenja tijekom 35 godišnje povijesti kluba.

Svoj doprinos u njemu su imali i Nikola Turk, povratnik nakon godina izbivanja Nikola Matoša, dvije utakmice odigrao je Franjo Božak dok je zbog spriječenosti studiranjem samo jednom nastupio Luka Štrukelj. Iako je kuglao u samo tri susreta, Denis Košak u pravilu je uvijek bio prva alternativa i nikada mu nije bilo teško od početka do kraja utakmice biti u neprekidnom zagrijavanju za slučaj da se ukaže potreba za izmjenom, što dočarava njegovu veću pripadnost momčadi nego što same brojke pokazuju.

Turbulentan je bio ljetni prelazni rok 2013.godine. Prvotni šok priredio je Bojan Košak zatraživši transfer zbog odluke da se ponovo okuša u prvoligaškim vodama, ovog puta braneći boje zagrebačke Grmoščice. Srećom, Željezničaru se poklopilo par situacija uslijed kojih kada podvuku crtu prelazni rok mogu označiti krajnje uspješnim. U klub su se vratila trojica igrača koji su već bili dio Željezničarovog jata u „zlatnim“ godinama ulaska među prvoligaše. Ninoslav Mikac iz Prosvjetara je prva akvizicija koji bi trebao donijeti stabilnost prije svega na domaćem terenu. U zamjenu za njega, u suprotnom pravcu je u želji za standardnom minutažom otišao Franjo Božak. Mikacu se u Željezničaru pridružila i familija Jagić – Stjepan i Zoran koji su prepoznali ambiciozan projekt kakav im se u njihovom Varaždinu nije nudio. Stjepan Jagić pred pet je godina bio jedan od ključnih kuglača u tadašnjem pohodu čakovečke ekipe na elitni rang, a u karijeri je nastupao za prvoligaške klubove Bjelovar, Grmoščica i Medveščak. Zoran je također već papirnato bio u klubu na dvojnoj registraciji, no debi prve službene bačene kugle očekuje ga ove jeseni, a u svom životopisu iza njega su isto sezone u Grmoščici i Medveščaku.

Teško je bilo za očekivati da će bilo tko od pridošlica u potpunosti zamjeniti Košaka, ali nedvojbeno je da je klub dobio kvalitetan trojac koji iza sebe već ima iskustva sa najvišeg nivoa te će samim time bez dvojbe biti značajna pojačanja s kojima je Željezničar dobio širinu kadra sposobnog odigrati na 560+ što je u konačnici trebalo donijeti veće momčadske učinke i biti garancija nesavladivosti na stazama čakovečke Mladosti. Sa ovakvim rosterom plan je bio ponovo se ravnopravno upustiti u borbu za sam vrh, a u kojoj bi im najveći konkurent trebala biti Novska, uz već tradicionalne „prijetnje“ iz smjera Lepoglave te Zaboka.

Natjecateljski dio sezone 2013./2014. nije počeo prema zamislima jer je Željo već u drugom kolu doma izgubio od Novske, a nedugo potom i od Lepoglave vani te posebno šokantno od fenjeraša Koprivnice. Najdomljiviji dio jesenskog dijela bila je pobjeda protiv Željezničara Varaždin na kuglani Drava kojom prilikom je Željo srušio svoj gostujući ekipni rekord sa 3595 oborena čunja.

Po neuspješnoj polugodišnjoj epizodi u Grmoščici, za Božić se u klub vratio Bojan Košak te su adekvatno tome očekivanja bila da se bodovni minus za vodećima nadoknadi u prvih nekoliko kola nastavka prvenstva. I krenulo je prema zamislima – gostujuća pobjeda protiv Novske, domaća protiv Lepoglave i Željo je bio na bod do vrha. Međutim, već u narednom kolu došlo je do poraza u Bjelovaru protiv Sirele čime je prvenstvo izmaknulo iz ruku što je samo dodatno potvrđeno i gubitkom kod Zanatlije iz Kutine pa se Željo morao zadovoljiti trećim mjestom u ligi.

Pokušaj da se rezultatski spasi sezona bilo je kup natjecanje. Uz već rezerviran pehar za županijski naslov, Željo je u završnici regije izbacio prvoligaša Bjelovara da bi potom uz malo sreće u ždrijebu u 1/8 finala Kupa RH kao domaćin “pregazio” drugoligaša sa istoka, KK Pakrac. Vrhunac sezone svakako je bio četvrtfinalni ogled protiv Zaprešića gdje je Željo bio na kuglu do senzacije te mu je plasman na final-four Kupa, a samim time i plasman u međunarodna natjecanja dogodine, izmaknuo za svega dva čunja.

Iako su se ipak pojavile određene dodatne šanse za odlazak na NBC pokal u jesen 2014. godine, već uobičajena “kuhinja” HKSa progurala je na isti zagrebačke Medvjede.

Gledajući pojedinačno, Predrag Turk bio je drugi igrač lige, Ninoslav Mikac imao je najbolju sezonu života te je srušio svoj osobni rekord na pločama (625) baš kao i Andrija Crnčec (619). Uz to, Predrag Turk, Ninoslav Mikac i Stjepan Jagić sudjelovali su i na završnici pojedinačnog prvenstva države gdje je Turk zapeo u kvalifikacijama, Mikac sa 8. rezultatom iz istih dogurao do 1/8 finala, dok je Jagić senior stigao i korak dalje gdje je u 1/4 finalu uslijed zuba vremena i iscrpljenosti morao predati svoj meč. No, “Japica” je to obilato nadoknadio u konkurenciji među svojim vršnjacima gdje je postao viceprvak Hrvatske.

Pred sezonu 2014./2015. jezgra ekipe održana je na okupu, a kao pojačanja pridodani su Tomislav Tvarog te internacionalac Bojan Kuzma koji je pola godine vodio birokratsku bitku oko vlastite registracije. Za jedinog konkurenta u ligi označena je već tradicionalno Lepoglava. No Lepoglava je već nakon par kola posustala te je jedini pratitelj na opće čuđenje postao Zanatlija iz Siska. Međutim Željo je od prvog kola zasjeo na čelo i suvereno kroz cijelo prvenstvo držao primat u ligi zabilježivši veliki broj utakmica s maksimalnih 8-0. Bilo je doduše par prosklizavanja tokom zime, al pitanje prvaka nikad nije kompromitirano već je titula potvrđena dva kola prije kraja. K tome su igrači Željezničara postali i najbolji pojedinci lige – Zoran Jagić iznad svih, a do njega odmah Bojan Košak.

Kroz kvalifikacije koje su se sredinom travnja 2015. godine održavale na kuglani “Zagreb”, Željezničar je lakše od očekivanog ponovno dohvatio prvoligaški status pri čemu je Zoran Jagić bio prvo ime dvodnevnog natjecanja.

U prelaznom roku pred sezonu 2015./2016. klub nitko nije napustio, a pridružio se Franjo Gosarić.

Prvoligaško prvenstvo nije išlo glatko – izgubile su se neke domaće tekme koje je trebalo dobiti, a s druge strane u gostima se u mnogo navrata bilo blizu bodova koji su, s izuzetkom kod Poštara, redovito izmicali. Zbog planirane reorganizacije lige, za siguran opstanak trebalo je osvojiti 8.mjesto – dobar dio sezone smo ga i držali, zbog vlasitih propusta smo strepili do kraja, ali su nam srećom rezultati konkurencije išli na ruku te smo na kraju sa doduše tk sedam pobjeda (14 bodova) osigurali najviši rang i na narednu godinu.

Također treba spomenuti da su iz ove momčadi često stizali prvaci Međimurja i regije sjever u pojedinačnim i parovnim prvenstvima, a u tome je posebno uspješan kapetan Predrag Turk čiji je i najveći uspjeh osvajanje titule viceprvaka države 2007.g.
Njegovim utabanim stopama posljednjih sezona korača Bojan Košak koji se uz po dvije titule prvaka MKSa i Regije sjever posebno ponosi naslovom pojedinačnog viceprvaka Hrvatske za 2013.g. te nastupom za državnu seniorsku reprezentaciju.