I posljednji međimurski klub minulog je vikenda okončao natjecateljsku sezonu. Čakovečki Željezničar nije uspio iskoračiti do potencijalno najvećeg klupskog uspjeha i plasmana na završnicu četiri najbolje momčadi u državnom Kupu. Priliku za odlazak na „Final 4“ oduzeo im je osječki imenjak koji ih je na svojoj kuglani „HŽ“ porazio sa 5-3 uz 69 čunjeva razlike (3475-3406). Susret je u pravcu slavonskog kluba usmjeren već na samom startu. Čakovečki trener u startnom bloku pravi dvije greške – prvo uvrštavanjem Stjepana Jagića u početnu postavu, a zatim i postavljanjem Ninoslava Mikaca na ponajboljeg osječkog kuglača. Jagića nažalost zub vremena ne mazi, a uz ozljedu noge koju vuče već mjesecima, njegovo forsiranje nema smisla. Tako je ovom prigodom zamjena, Franjo Gosarić, trebao uskočiti već nakon 30 kugli. A u tom jednom setu Jagić je izgubio gotovo 40 čunjeva (161-123) i to manje-više sve čistim promašajima (5) i lošom igrom u čišćenje (26). Izuzev prvog seta po ulasku (141), ni Gosarić nije bio znatno uspješniji (129+128) što je rezultiralo ne samo poenom za Klasana (613) već i ogromnim minusom od 92 čunja. Ninoslav Mikac odigrao je tri jake staze, međutim Šimunović je kroz prve dvije staze svaki put imao mrvicu sportske sreće više te je setove osvajao sa po dva čunja razlike i to kod omjera 160-158 te 157-155, da bi poen osigurao iskoristivši lošu seriju Mikaca u trećoj dionici sa 162-129. Do kraja nastupa Mikac (594) je uspio smanjiti zaostatak u čunjevima, ali ne i posve se približiti Šimunoviću (617). Predrag Turk i Tomislav Tvarog ušli su tako u drugom bloku pri velikom minusu od 2-0 u poenima i 115 drva manjka. Obojica su imali po tri dobra seta uz jednu slabiju stazu. Turk je sa 577 uzeo poen Pavloviću (555), dok je Tvarog (573) nadoknadio minus u odnosu na Ivančića (534) te na kraju čak donio i solidnu razliku u samoj završnici (162-118). Time su rezultat poravnali na 2-2, čunjeve smanjili na 54, a jednako tako bitno i omjer setova doveli do 7-9 čime su čakovečki Željo držali u ravnopravnoj borbi za prolazak bilo pobjedom ili kroz remi sa više osvojenih setova. Kada su u nastavku uvodne staze osvojili Zoran Jagić te Bojan Košak, činilo se da će međimurski klub u potpunosti okrenuti utakmicu. Međutim već u slijedećoj izmjeni osječki veterani čine veliki korak prema „Final 4“ Kupa. Ključne su bile četiri devetke u nizu tokom čišćenja kojima je Mutnjaković uništio Košaka (166-126), a istovremeno je i Hazenauer pritisnuo Jagića (156-148) te se ekipna razlika vratila na praktično nedostižnih 93 drva. To je značilo da do kraja susreta od preostala četiri seta čakovečki kuglači moraju uzeti 3.5 pa da se nekako prošvercaju dalje. I nije puno nedostajalo da se to zaista i ostvari – iako su u konačnici izgubili sa solidnim zaostatkom od 69 čunjeva, Željo je na kraju ispao zapravo samo za jedan čunj kojeg je Mutnjaković uzeo Košaku u trećem setu sa 138-137 i to na način da je istome u posljednjoj kugli pala osmica, dok je Košak srušio sedam. Prema onome kako se utakmica razvila do kraja, da je Košak ovdje ušićario pola seta, na završnom računu imao bi i poen na setove (2,5-1,5) unatoč manjku drva (579-555). A poen ne samo u teoriji već i u praksi donio je Zoran Jagić (586) sa četiri vrlo ujednačena seta (147-148-144-147) protiv Hazenauera (577). No, sve to bilo je nedovoljno te je Željezničar Osijek posve zasluženo, vodstvom od prve do posljednje kugle, izborio pobjedu i plasman na završni turnir. Čakovečki pa Željo tako je propustio veliku šansu da začini sezonu jednim velikim uspjehom, posebice što je u natjecanju Kupa imao i kuglice na svojoj strani jer je sve eliminacijske utakmice igrao protiv niželigaša (Zanatlija Kutina, Cesta Varaždin, Karlobag i na kraju Željezničar Osijek), doduše samim time prema specifičnim pravilima uvijek je bio na gostujućem terenu. Bode u oko i činjenica slaganja momčadi po nekom načelu senioriteta (Jagić, Gosarić), dok istovremeno u kadru postoje kuglači koji su u danom trenutku spremniji te u boljem ritmu igre (Štrukelj, Kolarić, Vrček…). Al to je već nešto čime se treba pozabaviti struka i uprava pred kojima predstoji period prelaznog roka u kojem će trebati pokušati pridobiti barem ponekog igrača, ali koji će zaista biti pojačanje u rezultatskom pogledu, a ne samo „pojačavanje konkurencije“ i zauzimanje pozicije u momčadi automatizmom kao novopridošli igrač.
Prvotno razočaranje za Željezničare desilo se par dana prije utakmice Kupa. U finalu Proljetne lige u organizaciji Varaždinskog kuglačkog saveza, sastav „Trdi Laminat“, a koji je u cijelosti ekipiran od prvotimaca Željezničara (Košak, Tvarog, Predrag Turk, Gosarić, Stjepan Jagić), izgubio je od momčadi „Cesta – Uličari“ koju čine Stjepan Vrček, Samir Borčak, Ljubomir Pintarić i Josip Balažinec. „Laminatima“ je to bio jedini poraz u mjesec i pol natjecanja i stigao je baš u finalu i to sa 5-4 preko „pripetavanja“ kroz dodatne tri kugle. Treće mjesto uzeli su „Grobari“ (igrači Lepoglave – Huten, Barač, Posavec) pobjedivši na potpuno identičan način šaroliku ekipu Six-Packa (Maček, Štrukelj, Nikola Turk, Bojan Plevnjak, Goran Vrček, Crnčec) koja je dobro prolazila kroz ligu sve do debakla u polufinalu (0-9, od čega 5 duela izgubili u „tie-breaku“) kontra kasnijih pobjednika.
